Pauza

Malo ću da pauziram od bloga.
Imam nekih poslića da pozavršavam, a u slobodnom vremenu ostaviću se šivanja, rukotvorina i ostalog i posvetiti se porodici. Treba nam malo reorganizacije i promjene, uvođenja nekih novina u zajedničke aktivnosti što bi nadam se trebalo da ima pozitivan uticaj na zdravstveno stanje velikih članova (muž i ja) i raspoloženje malih članova (I.)

Osim toga treba da obilježimo jedan poseban rođendan.

Uskoro će se navršiti 10 godina kako je I. došla na ovaj svijet. To je jubilarni rođendan i zato zaslužuje posebnu proslavu sa mamom i tatom.

U ovih deset godina pratila sam je, vodila, hvatala korak ili samo pokušavala da hvatam korak, posrtala, padala..bilo je svega i nije uvijek bilo sve ispunjeno smijehom i zabavom. Ponekad sam mislila da uopšte ne poznajem svoje dijete, ponekad sam mislila da uopšte ne poznajem sebe, majčinstvo je izvuklo iz mene i neke ružne strane, upoznala sam strah, upoznala sam šta znači kada te parališe osjećaj odgovornosti za tuđi život, ispitivala sam sebe i svoje postupke i još uvijek se non-stop ispitujem, napravila sam milion grešaka u vezi dnevne rutine, spavanja, igranja, dozvoljenih i nedozvoljenih stvari, bila sam umorna toliko da postanem agresivna, dosta promašaja u dosljednosti je bilo i priznajem da sam nekoliko puta čak dozvolila i da se moje šestogodišnje dijete izdere na mene, a ja da pobjegnem u kupatilo i počnem da plačem i pravo da vam kažem uhvatim se nekada i da mislim kako pojma nemam šta radim kada se radi o vaspitanju djece.

Do sada ste vjerovatno pomislili da sam totalni promašaj, pa nema veze ako dodam još jedan teg na vagu i priznam da ne ispunjavam želje tipa: jedu joj se palačinke u doba kad bi trebala biti već na spavanju, a mama hop, pa u kuhinju za šporet i da ne dozvoljavam da se šara po zidovima i namještaju kao iskazivanje kreativnosti.

Ali...

...nikada nije otišla na spavanje, a da nismo izgladili sve nesporazume i eventualne dnevne svađe, nikada joj nisam i neću nametati svoje viđenje svijeta, niti ću tražiti da slijedi moja ubjeđenja, imala je i imaće punu slobodu izražavanja svih vrsta emocija koje doživljava (bez obzira koliko naporno o bilo), podržavam sve njene luckaste snove kakve samo može imati desetogodišnja djevojčica, vodim je sa sobom gdje god mogu dok je još dovoljno mala da joj nije ofirno da ide negdje sa mamom, spavam sa njom kad god je strah ili ima ružan san ili jednostavno samo želi da me ima pored sebe, I. mi kaže da sam prilično dobra u rješavanju problema sa drugaricama ili davanju savjeta u vezi dilema sa simpatijom, nije me stid da plešem sa njom na sred ulice ili pravim razne grimase na javnim mjestima ako to nju nasmijava, držim je u krilu kad god to hoće i nikad joj nisam rekla da je već prevelika za to, mogla bih cijeli dan da ne radim ništa i samo nju da grlim...i svaki dan se barem dva- tri puta iskreno iznenadim i izbezumim od sreće kada uđe u sobu i ja je pogledam i shvatim: Pa ovo je moje dijete! 

Uostalom, mislim da nikad ne možemo sa sigurnošću tvrditi kakve smo majke i kako smo se iskazale kao majke sve dok djeca ne porastu i odu od nas da vode svoj samostalni život. Smatraću se uspješnom majkom kada trenuci u kojima mi se kao odrasla osoba bude vraćala budu ispunjeni smijehom i zadovoljstvom što smo zajedno. Zato nikada za sebe ne bih tvrdila da sve znam ili da su moje metode jedine ispravne, a da druge majke pojma nemaju. Što se mene tiče ne znam ništa, učim zajedno sa djetetom i razvijam se i rastem zajedno sa njom.

I. je zaslužila da me narednih dana ima samo za sebe. Nadam se da se nećemo puno svađati, barem ne do sredine iduće sedmice :)

Vama isto želim lijepe trenutke sa djecom, a ako ih nemate onda sa ostalim dragim osobama.

Čitamo se uskoro :)